Salona rimska i kršćanska

Jasna Jeličić Radonić uporna je i temeljita, za neke i tvrdoglava. Ne voli ostavljati stvari nedovršenima. Svoja istraživanja u Starome Gradu na Hvaru pretočila je u četiri knjige koje istražuju razvoj jedne od prvih grčkih kolonija na Jadranu do kraja rimskog doba, s detaljnim katalozima numizmatičkih nalaza i keramike (o čemu smo pisali u jednom od ranijih brojeva Vijenca). Sada nam ista autorica nudi dvije knjige o Saloni, od kojih je nedavno izašla ona o (kasnijem) ranokršćanskom gradu i crkvenom sjedištu, u izdanju Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, dok ona o rimskoj Saloni još čeka na tisak.

Dobro utabane staze

Jasna Jeličić Radonić već se desetljećima, kao arheologinja i konzervatorica, potom i sveučilišna profesorica, bavi istraživanjem antičke Salone, o čemu je objavila čitav niz znanstvenih tekstova, pa je tako bilo za očekivati da će nam u nekom trenutku ponuditi i sintezu svojeg dugogodišnjeg i plodnog znanstvenog rada. S ovom publikacijom dobili smo i znatno više od toga: lijepo napisanu i dobro opremljenu, bogato ilustriranu knjigu s tekstom koji je, što je posebno za pohvaliti, objavljen na hrvatskom i engleskom jeziku, pa je tako dostupan i međunarodnoj znanstvenoj zajednici. Autorica je knjigu posvetila svome profesoru, poznatom arheologu Duji Rendiću Miočeviću, čime je od samog početka knjige jasno dala do znanja što joj je namjera. To je, dakako, prije svega pokušati rekonstruirati razvoj antičke Salone u doba ranoga kršćanstva. No, njezina je namjera jednako tako odati počast zaslužnim prethodnicima, učiteljima i mentorima, arheolozima i istraživačima koji su iza sebe ostavili neprocjenjiv doprinos u postupnom otkrivanju grada koji je nekoć bio metropola rimske provincije Dalmacije, najveći antički grad na tlu Hrvatske.

Izd. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2024.

Želja da se nadoveže na razmišljanja velikih prethodnika naposljetku je rezultirala knjigom koja je svojevrsni „povratak korijenima“ i zlatnim godinama istraživanja Salone. Bilo da je riječ o don Frani Buliću, Austrijancima Williamu Gerberu i Rudolfu Eggeru, Dancima Johannesu Brondstedu i Ejnaru Dyggveu, njihova su istraživanja autorici polazište za novi pogled na urbani razvoj Salone, na pojedine građevine, njihovu funkciju i ukrase te, naposljetku, na život i smrt jednoga grada. Uvijek vidimo dalje ako smo spremni popeti se na leđa velikih prethodnika. Pritom se možemo nadati da ćemo iz perspektive novog doba, i uz pomoć novih tehnologija (primjerice, georadarskih istraživanja) nadopuniti njihove spoznaje i razriješiti neke od nedoumica koje se provlače kroz dosadašnja istraživanja. Knjiga Jasne Jeličić Radonić u tom smislu uspostavlja zdravu ravnotežu, podsjećajući nas da hodamo već utabanim stazama.

Punih šest stoljeća, Salona se razvijala u okviru Rimskoga Carstva, dala svoj doprinos u pobjedi Gaja Julija Cezara nad Pompejem, bila polazište za Augustove ratne pohode u unutrašnjosti Ilirika, možda i za Trajanovu kampanju protiv Dačana. Grad je s vremenom dobio prepoznatljive urbane sadržaje tipične za rimsku civilizaciju – od foruma s hramovima i kazalištem, do gradskih termi i velikog amfiteatra. U vrijeme Marka Aurelija, s prvim provalama Germana, podignute su obrambene zidine. U vrijeme Dioklecijana, za kojega se misli da je i rođen u ovome kraju, Salona je doživjela novi procvat. Natpisi je sada nazivaju Sretnom (Felix). Početkom 5. stoljeća grad je stradao, kao i čitava Dalmacija, za vrijeme pohoda Alarikovih Gota na Rim. U svakom dijelu antičke provincije, od Staroga Grada na Hvaru do Salone – a Jasna Jeličić Radonić istraživala je oba lokaliteta – slojevi paljevine ukazuju na dramatična razaranja velikih razmjera. Ipak, grad se oporavio, na što upućuje i obnova zidina, zabilježena natpisom u vrijeme careva Teodozija II. i Valentinijana III. Na mjestima starijih bazilika podignute su nove.

Stoljeće kasnije, Salona je poslužila Justinijanovim generalima kao odskočna daska u ponovnom osvajanju Italije, da bi u prvoj polovici 7. stoljeća, uslijed sveopćeg kolapsa antičkoga svijeta, konačno „digla ruke“ od sebe same, a njezini se preostali stanovnici raspršili po otocima i zavukli u Dioklecijanovu palaču. Međutim, i nakon propasti, nastavila je „živjeti“ kao referentna točka negdašnje slave i avetinjski uzor, kako za starosjedioce, tako i za nove doseljenike, koji će uz ruševine rimskoga svijeta izgraditi srednjovjekovnu državu, „naslanjajući“ krunidbenu baziliku svoga vladara na zidine negdašnje rimske metropole, pridajući tituli kralja Hrvata i onu „kralja Dalmacije“. Za vrijeme renesanse, opijeni duhom slavne prošlosti, Marko Marulić i njegovi prijatelji obilaze ruševine Salone i sakupljaju natpise u kamenu, sanjajući o protekloj veličini i zagovarajući brigu i zaštitu drevnih spomenika. In epigrammata priscorum commentarius trajni je dokaz Marulićevih nastojanja, o čemu je Dino Demicheli nedavno objavio važnu knjigu. Naposljetku, na tragu Napoleona, austrijska vlast u Dalmaciji tijekom 19. stoljeća započinje s prvim sustavnim arheološkim istraživanjima, gledajući na bogatu antičku prošlost provincije kao na još jedan dragulj u carskome portfelju.

Bolna spoznaja o gubicima

Rekli smo, knjiga Jasne Jeličić Radonić bavi se kršćanskom Salonom. Kronološka inverzija u odnosu na (još) neobjavljenu knjigu o prvim stoljećima rimskoga grada u ovom slučaju ne predstavlja prepreku za praćenje sadržaja. Doista, s razvojem kršćanstva nakon Milanskog proglasa 313. godine, Salona se postupno mijenja, kako to daje naslutiti natpis u jednoj od bazilika u kojemu se salonitanski biskup pohvalio da je, baš poput sv. Pavla, „staro zamijenio novim“ (nova post vetera). Novi život, koji je kršćanstvo udahnulo antičkome gradu u kasnoj antici, ogleda se u sasvim drugačijoj urbanoj topografiji. Ona se ponajbolje manifestira u episkopalnom kompleksu, s katedralom i „križnom“ bazilikom, krstionicom i čitavim nizom popratnih zgrada koji čine biskupsko sjedište i preuzimaju ulogu negdašnjega gradskog središta – foruma.

Novo i staro

U prikazu najvažnijih građevina kršćanskoga kulta – osim episkopalnog kompleksa posebno mjesto zauzimaju kršćanske nekropole s cemeterijalnim bazilikama i mauzolejima, gdje se razvijaju svetački kultovi – Jasna Jeličić Radonić kombinira temeljiti opis lokaliteta, povijest dosadašnjih istraživanja i rekonstrukciju, te analizu povijesnih i epigrafskih dokumenata. Posebno je impresivan bogat ilustrativni materijal, koji autorica često preuzima iz ranijih publikacija, ponajprije onih Bulića, Brondsteda i Dyggvea, koji su prednjačili u minucioznom dokumentiranju arheoloških nalaza, ostavljajući iza sebe bogate, još uvijek nedovoljno proučene arhive. Uvid u bogatstvo nalaza, među kojima se ističu dijelovi arhitekture i crkvenoga namještaja, kao i prostrani mozaični tepisi geometrijske ornamentike, daju naslutiti veličanstvene kulise ranokršćanskih hramova, ali nameću i bolnu spoznaju o tome koliko je toga u proteklih stotinu godina razneseno i nestalo, ostavljajući za sobom tek obrise temelja obrasle travom. Tim više valja zahvaliti autorici na prilici da ih iznova vidimo objedinjene u istoj publikaciji.

Novi pogled na mozaike episkopalnog kompleksa ili južne bazilike na Marusincu pomaže nam razumjeti zašto je Salona odabrana za mjesto održavanja prvog međunarodnog kongresa ranokršćanske arheologije 1894. godine i zašto je tijekom čitavog 20. stoljeća bila mjestom istraživanja hrvatskih i međunarodnih arheoloških timova. Tim je teže shvatiti zašto u trenutku izgradnje solinske zaobilaznice (1986/87) nije bilo dovoljno mudrosti da se veliki građevinski zahvat iskoristi za sustavna iskapanja u južnom dijelu antičkoga lokaliteta. Aktualna izložba u Arheološkome muzeju u Splitu (Memento mori), s nalazima s nekropola koje su tom prigodom istražene (vidi prikaz u prethodnom broju Vijenca), tek je mali dio onoga što bismo mogli očekivati.

Sve do danas, povremeni nalazi koji prate radove na infrastrukturi na području Solina i s njima povezane hitne intervencije lokalnih konzervatora samo pojačavaju frustraciju zbog činjenice da odveć dugo, još od istraživanja Ejnara Dyggvea između dva svjetska rata – koja su rezultirala poznatom knjigom o Povijesti salonitanskog kršćanstva (Oslo, 1951) – nije bilo velikih, sveobuhvatnih iskapanja na području rimske metropole. Ona se nameću kao jedan od prioriteta kulturne strategije na razini države. Bez takvih istraživanja, naša žeđ za odgovorima o nastanku i razvoju najvećega antičkog grada na području Hrvatske neće biti utažena. Morat ćemo se i dalje oslanjati na plodove ranijih istraživanja i biti zahvalni Jasni Jeličić Radonić što im se iznova vratila, sagledavajući i uspoređujući spoznaje velikih prethodnika, ugrađujući ih u sintezu koja je plod vlastitih dugogodišnjih bavljenja rimskom i kršćanskom Salonom. Oslanjajući se na staro, Jasna Jeličić Radonić stvorila je novo. Nova post vetera coepit.